Kažu nebom negdje putuješ.... 16.10.2011.
Danas sam, možda i prvi put u životu, osjetila stid pred svima vama. Pitate se zašto? Pa zato što prosto nisam znala šta da napišem, a opet, osjećam potrebu da ne ostanem nedorečena. Barem ne danas. Znam da očekujete od mene da nešto napišem, neke stihove ili riječi u kojima biste pronašli i komadić svoje duše. Najprije sam željela da ostavim praznu stranicu, pa da vas sve označim. Vi biste se sigurno pitali zašto je prazna, a ja bih vam odgovorila da je prazna zato što se ja tako osjećam... Zato što se svi tako osjećamo...već skoro pune četiri godine...
Za njega je možda i sve već rečeno, a sa druge strane, imalo bi se pričati još decenijama. I pričat će se, sigurno.
Dok je nas.
Da kažem da mi nedostaje toliko da me svaki dio tijela još uvijek boli bez njega - SUVIŠNO JE.
Da kažem koliko ga volim, koliko čeznem za njegovim zagrljajima, toplom rječju i osmijehom - SUVIŠNO JE.
Ako, pak, napišem da je on bio i ostao posve drugačiji od drugih, sav od neke istovremene tuge i sreće satkan, prekriven pepelom anđela i osunčan najsvjetlijim zrakama sunca - NEĆU NIŠTA NOVO NAPISATI...
I šta sad da napišem? Šta? Ostala sam ga željna svih ovih godina i prosto još ne mogu da shvatim da se sudbina na ovakav način poigrala sa nama, da nam je uzela nekog tako milog, zlatnog, plemenitog,...nekog ko je imao dušu kao svi mi koji ga volimo, zajedno... Često ga sanjam. Zvuči čudno, ali u snovima smo zaista blizu onima koje ne vidimo u javi.
I bude lakše nekako, zbilja bude. Ali na momente.. Jer..."jutro nosi golu istinu.."...Često je znao reći da je osmijeh lijek za sve, da ćemo samo nasmijani prkositi surovoj realnosti i da će jedan naš osmijeh uljepšati nekome dan. "To je najljepši poklon", kazao je. Šteta samo što sam ja zaboravila da se smijem, onako iskreno, od srca.. U trenucima kad je on bio tu, fizički blizu, moj smijeh je odjekivao u daljine... Ali sada su ga suze i jecaji zamijenili.
Četiri godine nije sa nama, ali mi je podario veliko blago, svojim odlaskom. Znam, izgleda čudno, ali kažu da u svakom zlu ima i nešto dobro. Pa eto, ako je neka utjeha, ja sam upoznale mnogo divnih ljudi, srdačnih, iskrenih prijatelja, upoznala sam srodne duše zahvaljujući njemu i zahvaljujući ljubavi u kojoj smo ujedinjeni. Putovala sam dosta, obilazila mnogo mjesta, naselja, njegov grad... Da mi je neko prije 5 godina rekao da ću ići u Kruševo, da ću sjediti za istim stolom sa njegovim najbližim prijateljima, da ću upoznati njegove najdraže,... ne bih mu vjerovala. Ali to je tako u životu, dešavaju se razne situacije koje život okreću naglavačke. I sve je to lijepo, sve je to divno: druženja, poznanstva, nove ljubavi, radost, putovanja, milion osmijeha,... ali njega nema. I neka mi oproste svi, ali sve bih ovo mijenjala za njegov osmijeh u toplo predvečje, za par sati njegove pjesme, za jedno "MOLAM", kada okrenem njegov broj, za jednu poruku, za jedan savjet,... Za vijest da je živ, zdrav, da se kupa na Ohridu, da šeta skopskim cestama sa djevojkom, da sutra pjeva negdje u Bosni, da se uskoro ženi, da čeka sina... "Al' toga nema i ne postoji..."
I ne želim da ovo liči na patetičnu ispovijest, jer patetiku prezirem. Ovo je samo još jedan dokaz meni i vama, da neki ljudi jednostavno za cijeli život ostaju urezani u srce i da ni vrijeme tu ništa ne pomaže. Ni pomoću trikova ga ne mogu i ne želim zaboraviti, ma ni na jedan jedini minut svog života. Sve dok živim i dišem , pričat ću ljudima o njemu, smijati se i plakati za njega, slijediti njegov put, nositi ga u svom srcu i mislima, putovati u njegov grad, družiti se sa ljudima koje mi je on 'poslao', ...Sve dok postojim, radit ću one najbolje i najvrijednije stvari u NJEGOVO ime, sa molitvom na usnama. Molitvom za sve nas. I bit ću ponosna na sebe! A mi? Neka nas sve Bog čuva, da nastavimo njegovu misiju, a on neka leti nebeskim prostranstvima i neka nam, s vremena na vrijeme, pošalje neki znak, da znamo da nas čuva i osjeća... Da znamo da je tu, sa nama...Na neki čudan i samo nama znan način, ali tu je on... Smiješi nam se na daljine, onako stidljivo i skromno i miluje nas po kosi kad smo tužni, u trenucima kada nas i poslijednji atom snage izda.
Da, dragi moji, tu je on. Mi to znamo i osjećamo. Mi smo njegova pjesma, nastavak njegovog života i on će umrijeti tek kada svako od nas napusti ovaj svijet... Jer ljudi umiru tek kada umre sjećanje na njih...
Počivaj u miru, golube moj bijeli... I da živim još tri života, ne bih imala dovoljno načina ni vremena da ti zahvalim za sve i da ti pokažem koliko mi značiš, koliko te volim i koliko mi fališ... Zauvijek te volim, onom ljubavlju koja je toliko velika, snažna i čarobna, da se ni sa hiljadu riječi ne da opisati..
"Kažu da vrijeme liječi sve,
al' šta mi vrijedi vječnost bez tebe?
Pjevam u tami one naše pjesme,
suze lijem, rano moja, za tobom čeznem..."