..Zar nekoj moze da te zameni?!..

..Zar nekoj moze da te zameni?!..

..Nismo Te mogli sačuvati od smrti,ali ćemo Te sačuvati od zaborava,jer smrt je jača od života,ali ne i od ljubavi prema tebi.. Volim te..

15.10.2011.

Kažu nebom negdje putuješ.... 16.10.2011.

Danas sam, možda i prvi put u životu, osjetila stid pred svima vama. Pitate se zašto? Pa zato što prosto nisam znala šta da napišem, a opet, osjećam potrebu da ne ostanem nedorečena. Barem ne danas. Znam da očekujete od mene da nešto napišem, neke stihove ili riječi u kojima biste pronašli i komadić svoje duše. Najprije sam željela da ostavim praznu stranicu, pa da vas sve označim. Vi biste se sigurno pitali zašto je prazna, a ja bih vam odgovorila da je prazna zato što se ja tako osjećam... Zato što se svi tako osjećamo...već skoro pune četiri godine...

Za njega je možda i sve već rečeno, a sa druge strane, imalo bi se pričati još decenijama. I pričat će se, sigurno.

Dok je nas.

 

Da kažem da mi nedostaje toliko da me svaki dio tijela još uvijek boli bez njega - SUVIŠNO JE.

Da kažem koliko ga volim, koliko čeznem za njegovim zagrljajima, toplom rječju i osmijehom - SUVIŠNO JE.

Ako, pak, napišem da je on bio i ostao posve drugačiji od drugih, sav od neke istovremene tuge i sreće satkan, prekriven pepelom anđela i osunčan najsvjetlijim zrakama sunca - NEĆU NIŠTA NOVO NAPISATI...

 

I šta sad da napišem? Šta? Ostala sam ga željna svih ovih godina i prosto još ne mogu da shvatim da se sudbina na ovakav način poigrala sa nama, da nam je uzela nekog tako milog, zlatnog, plemenitog,...nekog ko je imao dušu kao svi mi koji ga volimo, zajedno... Često ga sanjam. Zvuči čudno, ali u snovima smo zaista blizu onima koje ne vidimo u javi.

I bude lakše nekako, zbilja bude. Ali na momente.. Jer..."jutro nosi golu istinu.."...Često je znao reći da je osmijeh lijek za sve, da ćemo samo nasmijani prkositi surovoj realnosti i da će jedan naš osmijeh uljepšati nekome dan. "To je najljepši poklon", kazao je.  Šteta samo što sam ja zaboravila da se smijem, onako iskreno, od srca.. U trenucima kad je on bio tu, fizički blizu, moj smijeh je odjekivao u daljine... Ali sada su ga suze i jecaji zamijenili.

 

Četiri godine nije sa nama, ali mi je podario veliko blago, svojim odlaskom. Znam, izgleda čudno, ali kažu da u svakom zlu ima i nešto dobro. Pa eto, ako je neka utjeha, ja sam upoznale mnogo divnih ljudi, srdačnih, iskrenih prijatelja, upoznala sam srodne duše zahvaljujući njemu i zahvaljujući ljubavi u kojoj smo ujedinjeni. Putovala sam dosta, obilazila mnogo mjesta, naselja, njegov grad... Da mi je neko prije 5 godina rekao da ću ići u Kruševo, da ću sjediti za istim stolom sa njegovim najbližim  prijateljima, da ću upoznati njegove najdraže,... ne bih mu vjerovala. Ali to je tako u životu, dešavaju se razne situacije koje život okreću naglavačke. I sve je to lijepo, sve je to divno: druženja, poznanstva, nove ljubavi, radost, putovanja, milion osmijeha,... ali njega nema. I neka mi oproste svi, ali sve bih ovo mijenjala za njegov osmijeh u toplo predvečje, za par sati njegove pjesme, za jedno "MOLAM", kada okrenem njegov broj, za jednu poruku, za jedan savjet,... Za vijest da je živ, zdrav, da se kupa na Ohridu, da šeta skopskim cestama sa djevojkom, da sutra pjeva negdje u Bosni, da se uskoro ženi, da čeka sina... "Al' toga nema i ne postoji..."

I ne želim da ovo liči na patetičnu ispovijest, jer patetiku prezirem. Ovo je samo još jedan dokaz meni i vama, da neki ljudi jednostavno za cijeli život ostaju urezani u srce i da ni vrijeme tu ništa ne pomaže. Ni pomoću trikova ga ne mogu i ne želim zaboraviti, ma ni na jedan jedini minut svog života. Sve dok živim i dišem , pričat ću ljudima o njemu, smijati se i plakati za njega, slijediti njegov put, nositi ga u svom srcu i mislima, putovati u njegov grad, družiti se sa ljudima koje mi je on 'poslao', ...Sve dok postojim, radit ću one najbolje i najvrijednije stvari u NJEGOVO ime, sa molitvom na usnama. Molitvom za sve nas. I bit ću ponosna na sebe! A mi? Neka nas sve Bog čuva, da nastavimo njegovu misiju, a on neka leti nebeskim prostranstvima i neka nam, s vremena na vrijeme, pošalje neki znak, da znamo da nas čuva i osjeća... Da znamo da je tu, sa nama...Na neki čudan i samo nama znan način, ali tu je on... Smiješi nam se na daljine, onako stidljivo i skromno i miluje nas po kosi kad smo tužni, u trenucima kada nas i poslijednji atom snage izda.

Da, dragi moji, tu je on. Mi to znamo i osjećamo. Mi smo njegova pjesma, nastavak njegovog života i on će umrijeti tek kada svako od nas napusti ovaj svijet... Jer ljudi umiru tek kada umre sjećanje na njih...

Počivaj u miru, golube moj bijeli... I da živim još tri života, ne bih imala dovoljno načina ni vremena da ti zahvalim za sve i da ti pokažem koliko mi značiš, koliko te volim i koliko mi fališ... Zauvijek te volim, onom ljubavlju koja je toliko velika, snažna i čarobna, da se ni sa hiljadu riječi ne da opisati..

 

"Kažu da vrijeme liječi sve,

al' šta mi vrijedi vječnost bez tebe?

Pjevam u tami one naše pjesme,

suze lijem, rano moja, za tobom čeznem..."

10.12.2010.

Lijep pozdrav svim dragim posjetiocima!

Nije me duuugooo bilo, iz opravdanih razloga, ali sada sam tu i nikako nisam zaboravila mog i vašeg anđela... Prošla je i godišnjica, nema se mnogo toga reći osim da vrijeme ne liječi rane, samo te nekako uči da se navikneš na njih, jer one očigledno postaju dio vas.

Ostala sam dužna obavještenje za one koji ne znaju, a to je da još uvijek ima mnogo materijala da se sačuva Toše od zaborava! Fondacija "Toše Proeski" je objavila da postoji još 60-ak pjesama koje će se objavljivati u skorašnjem periodu. Pretpostavlja se da će biti još par cd-ova..Inače, pjesma "Nasloni glavu na moje rame", koju je Toše obradio od hrvatskog benda "Tutti Frutti" će biti objavljena na 25. januar, njegov rođendan. Ja sam kontaktirala prije par mjeseci ljude iz njegovog tima koji su mi rekli da će možda tada biti objavljen i dokumentarac "The hardest thing", koji je kod porodice Proeski i samo se čeka njihova dozvola za to

 

Do novih pjesmica, tekstova i obavještenja, uživajte u starim postovima i nekim dosad neviđenim fotografijama!

Ljubim vas sve, znam ko sve dolazi na moj blog i čujem se sa tim osobama preko drugih internetskih stranica i zahvaljujem na podršci!!!

 

 

















18.10.2010.

Tri tužne godine... NISMO TE ZABORAVILI!

"Sputavamo želje i čežnje zbog drugih, ili sebe radi. Samo je misao slobodna, široka i duboka onoliko kolike joj dimenzije možemo dati. Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tužnim, djetinjim očima i drhtavim trepuškama zabranjujem plovidbu prostranstvima misli. A u zadnje vrijeme me svaki kucaj srca podsjeća kako skrivena misao na tebe gospodari svim ostalim mislima.."



- "Sve što je životu dalo smisao, miris i boju, nestalo je..Ali spoznaja da je otišao neko koga sam voljela jako, još uvijek je daleko.."



- "Često mi se javlja misao da je Bog u njemu spustio na zemlju dobrog anđela kao paradigmu čovjeka kakvog je želio stvarajući svijet, pa ga ponovo uzeo sebi.."



-" Znam, zaboraviću sve, ALI TVOJE KORAKE NE..Ni groznicu tajnu što u pusti vrt, što u tužnu smrt, zovu TVOJIM GLASOM.."




                                                                                ***

U decembru će biti premijerno puštena pjesma koju je Toše snimio tri dana pred odlazak..Zove se "Padobranac" i riječ je, najvjerovatnije, o dječijoj pjesmici za Leontinin hor "Čarolija". Upravo taj hor će otpjevati Tošetovu pjesmicu na manifestaciji sredinom decembra.

+ u slijedećem postu nove informacije za 60 novih pjesama!















26.08.2010.

* Tošina fontana krasi Novo Lisiče! *

U subotu će službeno biti označen završetak izgradnje memorijalne fontane posvećene Toši Proeskom u Dječjoj ulici u Novom Lisiču.Točno u podne simboličnim presjecanjem crvene vrpce i otkrivanjem platna s Tošine fotografije, koja se nalazi na središnjem djelu fontane, kolege naše največe muzičke zvijezde pustiti će u upotrebu mini-park izgrađen u njegovu čast.Jučer su se vršila posljednja testiranja iluminacije i vodenih efekata na fontani, projektu koji je u cjelosti realiziran od strane Općine Aerodrom.Prema gradonačelniku Ivici Konevskom, ovaj kutak biti će najljepši ne samo u Aerodromu, već u Skopju uopće.Očekuje se da će ovo mjesto postati kultno mjesto druženja mladih i Tošinih fanova.

 

''Koliko je projekt značajan ne samo za Aerodrom nego i čitavu Makedoniju, govori činjenica da se mnogo stranih udruga, općina i drugih subjekata poštivatelja Tošinog lika i djela interesira za način na koji bi mogli pridonijeti njegovom proširenju i uljepšanju.Iako je općina cjelosno, u svakom pogledu pokrila projekt, otvoreni smo za suradnju, kao što je bio i Tošin duh''-govori Konevski, koji je potvrdio da će sa gradom Beogradom uskoro definirati način suradnje otkako su se otkazali od donacije sadnica i klupa za park, zbog nesigurnog transporta.

 Osim fontane,kutak u čast Toši uljepšan je sa urbanom opremom i zelenilom, osvijetljen kandelabrima i neonskim svijetiljkama.

LJUBIM SVE MOJE DRAGE GOSTE NA BLOGU, SA KOJIMA SE PRIVATNO CUJEM I DRUZIM! NIJE ME DUGO BILO, ALI OVAJ BLOG CE I DALJE POSTOJATI, U INAT DUŠMANIMA :)

Budite mi dobri i uživajte u ljetu!

MIRELA





















25.07.2010.

Da se malo prisjetimo... januar 2008. godine ...

Kad bi postojala logika u sudbini, kosmički redoslijed događaja, kad bi dobio bolje karte od zivota, Toše bi napunio 27 godina. Vrijeme stvoreno za pisanje povijesne biografije, za snove izmedju koncerta, za malo mladackim iluzijama i zivotnim. Još je bilo rano za prve sijede u kosi i za prve bore. A očekivali smo da ih bude, da sazre, da okusi ljepote stvaranju porodice, i svog inertnog kosmosa.

Dali bi se tragedija izbjegla da je ostao u rodnom Krusevu kao nastavnik - profesor glazbenog, uskracujuci Balkan za jedno fantasticno glazbeno iskustvo? Ili da je završio akademiju i smirenije da je uskočio u svijet sa prepoznatlivim kruševskim talentom. Život upored smrti. Dali toga ima van filmskog platna?

Tisuće pitanja, tisuće odgovora,pretpostavka za protekla 4 mjeseca otkad Makedonija i Balkan nemaju Tošu. Otkad smo ostali bez mladića koji je bio sinonim iskrenosti, ljubavi i časti. Toše je uistinu bio spreman pripasti čovječanstvu, ne stideći se u misiji da širi ljubav među ljude i kao duga poslje kiše obojiti život pjesmom.
U njegovom listu rodjenih, kao grad rođenja stoji grad Prilep. Njegova sestra Dori, koja je šest godina starija, u svojim sjećajima i suočenjima sa istinom, ispričala nam je da su siječanjski/januarski dani 1981 godine, bili kao u bajci za nju. Najzad beba! Nešto malo, slatko i njeno! Dori sa treptavom uzbuđenošću redala je u sebi sve pjesme sa kim će fascinirati mlađeg brata.

Tako bi mogla zapoceti Tošina biografija, jer je u kući Proeski, prije 27 godina sreći nije bilo kraja. Djeca su Božji blagoslov, a ova skromna i jako religiozna obitelj imala je devizu - uvijek ima mjesta za jos jednu dusu.

Prošle godine, u "Avord produkciji", bas na taj 25. siječnja/januara pao je dogovor za dokumentarac o Toši.Trebalo je da se prepriča njegov život, karijera, novinari da progovore u važnim trenutcima u biografiji. To je bio scenarij njegovog omiljenog tekstopisca Ognjena Nedelkovskog. Ljudi iz "Avorda" i menadžerica Ljiljana Petrović Toši su priredili slatko iznenađenje - tortu u obliku "bube" kabriolet u narandžastoj boji, boji života i radosti.

"Kad je Toše došao čestitao sam mu rođendan, sjeća se Ognjen. Oprosti, nisam znao da ti je rođendan, pozvali su me zbog dokumentarca ,idem sad" rekao je Ognen.
Ali, Toše, jednostavno i bez previse filozofiranja, jer jezik srca ne priznaje napuderisanih dijaloga, zagrlio ga i rekao mu: "Ognjene, ti si mi najblizi, ostani molim te" Pili su crveno vino, smijali se i pricali. Koliko Toše nije bio opterećen svojim rođendanima toliko njegove obožavateljice nisu propustale da mu cestitaju, stavljajući na ulaz svijeće, telefon pretrpan SMS - porukama, a plišanim medvjedićima, srcima, i što jos ne, uvijek su bili Tošini najdraži pokloni. Ponekad su na njegovu adresu stizale i torte i ostali slatkiši. Ne tako davno jedna djevojka mu je poslala (tradicionalni makedonski slatkis) Celuvke, direktno sa Kruseva.

1998 godine, kad su mobilni telefoni prouzrokovali nepovjerenje, dogovori sa Tošom oko intervjua, bili su točni. On rastrzan između autobusa, srednju glazbenu školu u Bitolju, želja da sve sto mu se dešava najprije prepriča kući u Kruševu, na dan njegovog rođendana otvorio je svoje srce - da više voli praznike kao sto su Božić i Uskrs. A srce mu vise zaigra kad je porodica na svečanoj trpezi, kad se slavi Bog.

"Rođendani su za druge", ponavljao je on, a istinjski se zanimao za svoj zodijački znak Vodenjaka, jer smo u zvijezde i tarot pronasli "krivca" za postojanih kašnenja. Toše je tražio logične veze u astrologiji širom otvorenih ociju i dao joj šansu da ga zavede. Ne slučajno da se za Vodenjake veže prijateljstvo i nije slučajno Toše bio istinski uzor za proširenje ljubav među ljudima.

I koliko njegove najmilije rijeci "VE SAKAM SITE" nisu fraza, nego prirodna i iskrena stvar. U tom kontekstu Toše, u ranijim godinama svoje mladosti, bio je ponosan na svoje prijatelje iz Kruseva - Toski Mizar, Gjoko, Koco, Mitko, Nikolce, Jovica, Pece, Jorgu, Django...
17-godišnjem momku Skopje je bilo istinski slatkiš za istraživanje, uživajući u tome. Znao je sa bocom čaja, kada je bio konflikt 2001 godine, iznenaditi policajce, a kasnije i kolportere. Znao je sto je hladnoća i koliko riječi mogu utopliti u određenim trenutcima. Otkad novac nije vise bio problem za Tošu, kupovao je gajbe limenke i ostavljao ih na semaforu.

Toše nikad nije krio, nit se ikad stidio da novac nije imperativ i da je sa tim bila suočena i njegova obitelj. Nikad se nije trudio fascinirati sa onim sto nije. Vjerovao je u onu narodnu "sreća se novcima ne kupuje" i nije pravio razliku među ljudima - nije mu bilo važno koje su boje, niti koje su religije, a jos mane čime su obuceni. U svijetu ima toliko lijepih stvari, a mladi kruševljanin uvijek je bio ushićen vise duhovnim a ne materijalnim stvarima. I dok su neki od njegove generacije hvalili originalnim farmerkama i patikama, on je za svog aduta imao Kruševo.

Rodni grad mu je bio najljepsi komad čokolade . I bi pričao o svome gradu, pricu je najčešce započinjao rečenicom "Koliko je Kruševo blizu neba i ptica". I ta ljubav se nije promijenila godinama kasnije. Krusevo prije i poslje Tošine tragedije liči na razglednicu uslikanu u ranu zoru ili kasno u podne. Postoji tuga razvučena i sakrivena po sokacima. Ali, kruševljani, uvijek gostoprimljivi i tradicionalno ljubazni, svi će priznati i reći da žive za Tošu. Niz čaršiju, ulicu, u epicentru grada, u svakom dućanu,kiosku, disku, kafiću...zaljepljena je Tošina slika. Vrijeme kao da je stalo toga 16 listopada/oktobra 2007 godine. Ali,samo na prvi pogled. Do 2000 godine Kruševo je posjećivalo 20-30 tisuća gostiju godisnje. Sada je uvijek puno. Za vikende dolazi po 20 autobusa iz cijele Makedonije, a za vreme zimskog raspusta tražila se soba više.

I tako ljubav koju je Toše osjećao prema svom gradu prešla je i na ljude koji vole Tošu. I nije uzalud Toše rekao grad - slika."Nigdje nema takve kuce, tek će svijet saznati za Kruševo", znao je reci on. Obiteljska kuća Proeski nalazi se u blizini crkve "Sveti Nikola" koja je sagradjena 1832 godine, u vrijeme velikog Sadarasem - Resid - Pasa. Grad ima 13 crkava i sasvim je logicno sto je Toše bio posvećen tome.

Prva stanica je groblje na Gumenju. Tamo, u nekoj svečanoj tisini, na Tošinom grobu uvijek ima puno cvijeca. Najvise prirodnog, koje kao da ne vene. Rozi karanfili, krizanteme. Mnogo igracaka, plišanih srca, medvjedica. A one kao de se ne valjaju i prljaju, stoje čiste i uredne. I svojom ljubavlju prkose prirodi.

















11.07.2010.

Zvijezdo, ti si gore, ti nas vidiš sve..

( nastavak biljeske "Rijeci kao vazduh, putuju do tebe..")



... Sad znam da i zvijezde govore. Mozda je to šapat koji rijetki čuju, ali ja osjećam da je stvaran. Govore nekim čudnim jezikom, jezikom utjehe i nostalgije. Jezikom ljubavi i tuge. Jezikom sreće i nade..Nade da ćemo svi stići do njih, jer se oduvijek vjeruje da su one nesto posebno.
Da, jednom cemo stici..
Sad i ja vjerujem da su zvijezde nešto posebno. Ranije to nisam primjećivala,ali sada vidim da imaju neki poseban sjaj, neku ljepotu, kao da su živa bića. I kao da se smiješe kad god pogledam prema nebu..
Ovo zvuči poznato?..

Odlučila sam da ću prestati da se smijem, kada mi se plače; da ću uvijek govoriti istinu ako me pitaju zbog čega sam loše volje taj dan; i da nikada neću kriti kada sam zaljubljena, sretna, ljuta, tužna,...
Ne želim da glumim nekoga drugog. Ne želim da budem druga osoba. Jer ja sam takva kakva jesam - ponekad tužna i nostalgična, teška i depresivna, tvrdoglava kao mazga, ali sa iskrenim emocijama i trudom da budem bolja. " Vrijeme ide, ne pita za bol", a sa njim i ja..Ne što hoću, nego što moram.
I ovo nije patetika, jer ja patetiku prezirem! Ovo je samo način ispoljavanja mojih osjećanja kada mi dođu neki teški dani i kada me 'uhvate' sjećanja i zabole uspomene. Ovako sam ja naučila da dijelim svoje misli i osjećanja sa drugim ljudima. Ne nekim tužnim statusima i stihovima, a sve rijeđe i pjesmama. Inspiracija kao da je iščezla. Ne ni razgovorom, jer nemam snage da pričam i odmah se rasplačem. Baš sam jučer opet pričala o tebi..Neke stvari kojih sam se sjetila, ništa tužno, baš naprotiv..Ali nisam izdržala, emocije su prevagnule. I onda sam obećala da ću sve manje da pričam o tebi sa drugim ljudima. Već sam rekla da ne znaju svi razumijeti,a da ja to i ne tražim od njih.

Ali ovih dana mi je bilo teško, to priznajem..Nije lako prisjetiti se da si otišao nesretan, da si trpio sve te 'nakaze, što su te stalno pratile' a da pritom, dugo nisi ni znao ko te to prati...Sjećam se da, kada se sve to desilo, rekli su mi da si u poslijednje vrijeme često bio neraspoložen, mislima odsutan, tužan, da su te pratile neke crne misli i da si jednostavno bio umoran od svega. Svi najprije pomisle da je to odraz tvog životnog tempa, ali samo rijetki znaju da se u pozadini krije nešto sasvim drugo. I krivo mi je, jer ti nisi to zaslužio. Krivo mi je jer mi niko nije vjerovao kada sam govorila da neki ljudi koje si poznavao i nisu bas andjeli kakvim se predstavljaju..Nije moralo biti tako, ali je bilo. A sad je sve to nebitno, jer nema onoga koga treba. Božijom voljom ili nečijom greškom, zar je uopšte važno?
Voljela bih samo da znam da li je tačno da su stranice tvog života bile prazne i neispisane, ili je ipak na njima pisalo da te tvoji fanovi vole najviše i da te nikada nisu i neće napustiti?! Tako mi je stalo da znam da si otišao sa spoznajom i uvjerenjem da ćeš barem nama nedostajati kao niko prije tebe. Jer mi nikada nismo bili ljudi koji su ulazili u tuđe živote, nismo bili nakaze i sjenke koje su te pratile, ali smo ipak bili uz tebe, voljeli te i pratili na neki naš način. Bio si nam bezbroj puta zahvalan zbog toga, govorio si da živiš samo zbog nas,da živiš samo zbog trenutaka kada staneš na binu, družiš se sa nama i svi problemi tvoji nestanu. A i naši. To me tješi da si barem po tom pitanju otišao sretan i spokojan.

I koliko god mi ti fališ, a fališ mi do neba, isto toliko mi ponekad fali neka tišina, neki drugačiji stihovi, nešto što me ne može rastužiti, već sve nas samo oraspoložiti. Fali mi da ljudi ne pričaju stalno o tome, da ne stavljaju tvoje tužne pjesme, da ne pričaju o tebi i tvom životu kao da su živjeli sa tobom i znali baš sve. Jer ni ti nisi baš sve znao.. Jednostavno mi nedostaje ponekad malo mira, vedriijih stvari, jer ne mogu baš često da gledam sve to i da slušam. Navikla sam da sama sa sobom dijelim te tužne 'statuse', uspomene sa tobom i sve stvari koje su nas povezivale. Ne, ne želim da te zaborave, želim samo da te ponekad puste na miru...Ponekad to poželim i sebi, a onda osjećam da te izdajem ako prebacim na drugi kanal kada si ti na televiziji ili radiju, ako ne slušam danima tvoje pjesme jer me to sve zaboli, ako osjećam da ne mogu više podnijeti da te sanjam toliko često,jer onda znam da je to sve što ću imati od tebe..tek povremeni dolazak u san. Ni glasa od tebe više, ni osmijeha, ni poruke, ni poziva...
Znam da te ne izdajem, jer je to nešto normalno, ako te pamtim po lijepim stvarima i dopustim sebi malo sreće umjesto tugovanja. Znam da je to uredu i da tako mora biti. A niko mi ne može zabraniti da čuvam kutak u srcu samo za tebe. Voljela bih da svi tako razmišljaju, bar ponekad. I meni dođu 'dani kad u vazduhu te osjetim', ali ne dopuštam da to previše utiče na mene, pokušavam da to sve prevaziđem, jer znam da imam divne ljude oko sebe koji su tu uvijek i koji mi pomažu,a i ja njima. Kada se sretnemo, pričamo o tebi, ali se trudimo da spominjemo vedre teme, pa pomalo pjevamo, smijemo se, komentarišemo neke momke, dijelimo ljubavne savjete, pričamo o djeci, razne šale, viceve,...
Zahvalna sam vječno Bogu i tebi sto ste nas spojili i što sam spoznala da na svijetu žive i ljudi zbog kojih je i tebi život vrijedniji, jer ga upravo oni čine takvim. Zahvalna sam im na prijateljima koje ne želim nikada da zaboravim i koji će uvijek biti tu, jer samo ako se pogledamo znamo na koga i šta mislimo.

I na kraju, naravno, hvala tebi...
-Hvala ti sto su mi godine sa tvojim pjesmama, prošle brzo i u lijepom sjećanju.
-Hvala ti što su me tvoje pjesme tješile, kada sam bila tužna i veselile kada mi je bilo potrebno da skačem, plešem i da se zabavljam kao nikad.
-Hvala ti što sam, zahvaljujući tebi, upoznala dvojicu predivnih momaka, zbog kojih vrijedi biti zaljubljen.
-Hvala ti što si me naučio da uživam u svakom danu, bez briga i problema, jer i kada se čini da nema izlaza, shvatiš da postoje ljudi koji nemaju priliku da vide i osjete ni 30 % što svakodnevno imamo mi.
-Hvala ti što si bio uzoran i pomogao mi da budem strpljiva i shvatim da postoje razni ljudi na svijetu, ali da nikoga ne treba mrziti zbog toga što je različit.
-Hvala ti što sam uz tebe shvatila da zapravo, ne znam mrziti nikoga i da trebam oprostiti svima kada pogriješe, jer je Bog veliki i On prašta čak i kada su izglede za Njegov oprost male.
-Hvala ti što si pomogao da cijenim sve ono što su mi roditelji pružili i da budem zahvalna na tome, baš kao što si ti postupio sa svojim roditeljima.
-Hvala ti što sam kraj tebe shvatila da i dalje postoje humani ljudi, koji bi se odrekli poslijednjeg sto imaju, zarad nečijeg osmijeha.
-I hvala ti sto mi toliko znacis, da više ne umijem riječima da izrazim svoju zahvalnost prema tebi...

Hvala na onim sitnicama koje život znače..Ja ću da ih pamtim zauvijek.
Ovo nije poslijednji tekst o tebi. Pisat ću ja opet, ali ne tako često, jer je ovako bolje za sve..Sve što se često radi gubi svoj smisao i posebnost.
A bilo je tako kako je moralo biti...Nazad nema, vratiti se ne možeš, a ponekad pomislim da je bolje da tu i ostaneš, ovdje nije toliko lijepo kao gore. Kako znam? Pa, poznavajući tebe i poznavajući Božiju velikodušnost, sigurna sam da je za tebe gore već odavno spremio najljepše rajske odaje i jedan zaista poseban, pravi i tvoj dugo priželjivan svijet ljubavi...


ljubim ti dušu...



















02.07.2010.

"Ostana taga golema, dlaboko v gradi skriena.." By Marina S.


Pišem ti nakon više od jedne godine...
Kao da sam prošla kilometre i kilometre,
kao da sam putovala jednosmjernom cestom bez kraja,
vozila mjesecima dok mi se konačno srce nije raspuklo....
Došao je i taj dan kojeg sam se pribojavala,
a znala sam da mora jednom doći-dan kada
sam opet pustila ton,zvuk,da ti opet čujem glas...
Opraštaš li mi što cijelu jednu godinu-365
čarobnih svitanja i prekrasnih sutona nisam
dočekala uz tvoj glas slavuja?
Zamjeriš li mi ponekad što tako dugo nisam
mogla zapjevati nijednu tvoju pjesmu,
pa ni refren,niti jedan mali stih?
Razumiješ li sve moje postupke,
svaki moj lažni osmijeh,
razumiješ li moj bijeg
od zanosa tvojim likom,
moj bijeg od ljudi koji kao da su iz bajke-
satkani dobrotom i ljepotom,
bijeg od prijatelja na čije si me puteve
odveo jednog tužnog utorka...
Osjetiš li moj strah od tvoje tajanstvenosti,
od neobične dobrote kojom si zračio,
od istine koju si širio?
Svi tragamo za time,
a sada kada mi je savršenstvo čiste ljubavi
nadohvat,ja se bojim.
Bojim sa da sanjam na javi i da će se jednom
taj san rasplinuti.
toliko je iskrenosti,ljepote i ljubavi
vezano uz tvoj lik,tvoju pojavu,
toliko toga čudesnoga da je bolno.
Ljutiš li se što noćima nisam
dopuštala očima da pođu na počinak
samo da mi ne dođeš u san,
da mi se rana u duši opet ne rastvori?
A sada te tražim odgovore,
molim te da se pojaviš,
da mi daš znak da si uz mene,
da mi sve opraštaš,
da mi se nasmiješ,
da me utješiš onako kako samo ti znaš.
Reci mi,prinče,što bi bilo da odem u Kruševo?
Bi li to moje malo srce izdržalo?
Ako nikada ne poljubim tlo po kojem si hodao,
ako nikad ne udahnem zrak od kojeg si živio,
Ima li meni života?
Ako ostanem stajati na mjestu,
bit će to kao da nije pala kiša
iza tmurnih oblaka,
kao da nije sijalo sunce
iza duginih boja.
Bit će to kao da kažem zbogom,
kao da 16.10.2007. proglasim
tvojim krajem...
Usnuo si san iz kojeg se nisi
probudio na ovom svijetu...
Pomozi mi anđele moj,
moje najdraže,pošalji mi
nekakav znak...
Vodi me i dalje mojim stazama,
ublaži ovu neizmjernu tugu
koju osjećam...
Nedostaješ mi u svakom trenutku,
u svemu što radim,u svemu kroz što
živim-živiš i ti...
Uvijek si u duši..
Mirno spavaj,anđele,
sklopi oči i neka me
vječno tješi tvoj osmijeh.
Mirno spavaj...volim te

inspiracija: Tose Proeski & Naum Petreski Duet - Ima li pesna

















21.06.2010.

Rijeci, kao vazduh, putuju tebi...

..nekako sam uvijek znala da cu te voljeti do kraja svog zivota, a ne samo dok zivis ti...Mozda zbog te ljubavi i dubokog postovanja prema tebi, kao prema necemu sto je sveto i tajno, vec dugo nisam pustila suzu, ni dopustila da me tuga pobijedi i obavije u svoje crnilo.
Jucer je bio jos jedan 16. Ja vise i ne brojim mjesece, datume, dane,..samo ih pustam da idu, jedno po jedno, pa dokle bude sudjeno..Jednostavno nikada nisam zeljela da ste stapam u masi: nisam zeljela da placem kada svi placu, nisam zeljela da patim dok svi pate,...Zaplakacu kad me tuzna melodija podsjeti na tebe, zaplakacu kad vidim sjaj tvojih ociju na malom ekranu, patit cu duboko u sebi, onda kada JA to hocu, ne mora niko da vidi. Zapravo, NE ZELIM da bilo ko to vidi! Ljudi su takvi - ne shvataju, dok ne iskuse nesto slicno, a kazu da razumiju i da su uz tebe..Vec godinama gledam lazni sjaj njihovih ociju, jer duboko u sebi znam: ne moze da te razumije niko, ko nije bio ili vec jeste u slicnoj situaciji.
Vec dugo slusam isto: "Proci ce to, vrijeme lijeci rane, tako je Bog htio.." ..Rijeci odzvanjaju u mojoj glavi poput pokvarene ploce.. Ma koga briga za vrijeme?! Koga briga kada ce proci?! Jer ja necu da prodje! Vjerujte, ima necega u ovoj tuzi, ima neke ljepote, nekog olaksanja; znam da zvuci cudno, ali ovu tugu ne bih dala za laznu srecu koju osjecaju mnogi! U ovoj tuzi ima one iskrene bujice sigurnosti i doze spasa, kada shvatim koliko su ljudi surovi i kada me povrijede; vratim se 'ovoj' tuzi..Vraim se njemu..
I prestala sam da obracam paznju na sve one koji ovo gledaju na neki strani, cudan nacin, na one koji ovo ne razmiju, opravdavajuci svoje shvatanje rijecima: "Pa on je bio samo 'pjevac'.."
Ne, on nije bio 'samo' pjevac..U mojim ocima, vec skoro 10 godina, on je nesto veliko, nesto za sta jos uvijek nisam uspjela da pronadjem prave rijeci, vrijedne ljepote njegove duse. Jednostavno sam oglusila na takve rijeci, valjda sam vec sazrela, proslo je dosta godina... Nisam vise ona mala djevojcica koja nosi neke slatke, djecije uspomene, razne saljive anegdote, kojih se nerijetko prisjetim. Sjecam se da su mi telefoni neprestano zvonili, samo kad se njegov lik pojavi na televiziji ili kada njegov glas odzvanja radio stanicama. Sjecam se kako sam bjezala iz skole svaki put kad on dodje u Sarajevo, jer sam ga zeljela vidjeti. Sjecam se kako sam mami govorila da je on moj "bratko" kojeg nikada nisam imala..Sjecam se da sam kupovala svaki dan ' Sinalco' flasice, jer je njegov lik krasio njihovu ambalazu i zeljela sam mu tu kolekciju jednog dana i pokloniti. Sjecam se da sam se spremala za promociju njegovog poslijednjeg albuma, koju nije docekao..A nisam ni ja..Sjecam se dana kada sam dobila njegov broj telefona! To nikada necu zaboraviti..Bilo je to prije 6 godina, a ja sam se osjecala kao da sam dobila na lutriji, ma i vise od toga..Voljela sam ja i druge pjevace, slusala sam ja i druge. Ali nikad i nikoga kao njega, to je jednostavno bilo nesto daleko od djecije opsesije , a vise od 'obicne' ljubavi prema nekome ko je bio 'samo' pjevac. Ali svi koji su me barem jednom u zivotu sreli, znaju da ga nikada nisam gledala drugacije, nego sto drugarica gleda svog dobrog prijatelja ili sestra brata. U zivotu su mi se desavale razne stvari; dobre i one lose, pa sam prerano sazrela, da bih, kao vecina djevojcica u to vrijeme, gledala neku poznatu licnost kao potencijalnu simpatiju. To mi je bilo nastrano, a i sad je.
Moram priznati, malo mi je zao i neobicno sto nemam vise one djecije iskre u ocima kao nekada..Zao mi je, zato sto, kako godine odmicu sve dalje i dalje, ja sve vise shvatam da ovakva vrsta cuda ne postoji i da je zaista prekasno da se vrate svi oni koji su otisli na dalek put. Na put bez povratka. U poslijednje vrijeme sve vise o tome razmisljam i pitam se: gdje odu svi oni kada prestane njihovo srce da kuca, sta rade u ovom trenutku, da li nas mogu vidjeti, cuti..Mozemo li mi da osjetimo njih..? Pomalo se plasim da saznam odgovore na ova pitanja, jer se bojim razocarenja. Bojim se da nije sve onako kako sam ranije zamisljala, da nije sve tako nevino i jednostavno.. Ja znam da ce on uvijek biti negdje tu, u blizini, jer onaj ko je vjecno u srcu, ne moze tako lako da nestane. I cudno je sto sam bas ja predosjetila njegov odlazak, iako nisam vjerovala da ce neko poput njega da napusti ovaj svijet, posebno na takav surov nacin. Tada nisam vjerovala.. Zamisljala sam ga za 10 godina, dok drzi svoje dijete u rukama i pitala sam se kakvu ce porodicu imati, da li ce biti sretan, hoce li zaboraviti nas koji ga podrzavamo,...Odgovor, izgleda, nikada necu saznati. Ali jedno zaista znam: IZGUBLJENO JE SAMO ONO CEGA SMO SE ODREKLI, a Bog mi je svjedok da cu, dok zivim, nositi njegov lik u srcu i mislima, njegovu pjesmu na usnama i "sacuvat cu dar njegovog toplog osmijeha"..jer nema bas svako priliku da taj osmijeh vidi uzivo, pored sebe, a ja sam zahvalna barem na tome.

Vise necu plakati,jer su i suze za njim presusile,
pamticu ga po osmijehu,
po toploj dusi,
po ljubavi koju je imao za sve ljude,
pamticu ga po mudrim i iskrenim rijecima, koje su mi vodilja u zivotu,
pamticu ga po najljepsim pjesmama i raskosnom glasu,
sto niko i nikada nece vise imati..

Sjetit cu ga se kad vidim zvijezdu na Nebu i osjetim da je ta zvijezda bas on,
sjetit cu ga se kad me na njega podsjeti sve sto je lijepo, veliko, plemenito i tuzno..
Na njega ce me podsjetiti svaki kutak mog grada i svaka ulica, gdje je njegova stopa krocila,
nasmijat ce me sjecanje na njegovo ponekad djetinjasto ponasanje, sto mi je izmamilo suze radosnice svaki put..
A rastuzit ce me škripa guma na ulici, sto podsjete na ono surovo jutro..

Ali ja zaplakati necu. U njegovo ime, i u ime sjecanja koje mi niko ne moze uzeti, ja cu da pustim osmijeh. Pogledat cu u Nebo i potraziti njegov nasmijeseni lik, da se ne smijem sama. A kada ostanem bez daha i vidim da cu da zaplacem, ponovo cu u Nebo potraziti njegov lik, koji samo ja mogu vidjeti..jer znam, Gore je utjeha, gore je spas... I ne pisem ovo da bi nesto dokazala sebi ili bilo kome ili da bi neko pohvalio ili osudio moje pisanje. Pisem jer ja tako hocu, jer osjetim potrebu da ove rijeci bacim u vazduh. Ko zna gdje daleko mogu stici... A tako mi je potrebno da ga zagrlim, ma samo da znam da je tu! Ne moze to svako shvatiti, a ja sam umorna da objasnjavam.. Cuvam ga u srcu i tu ce ostati zauvijek.Obecala sam sebi da cu opet, kad god budem imala priliku i snagu, otici u njegov grad,na njegov vjecni dom. Znam, sjedit cu pored njega a nista necu shvatiti, nista necu potpuno razumijeti, jer kako je moguce da tu lezi neko, ko je do 'jucer' sa tobom pjevao uglas, ko se neprestano smijao, cija energija je bila okrepljenje za mene, kad sam bila najgore volje,..Nista necu razmijeti,ali ipak cu otici. Toliko bar mogu da ucinim, nakon svega. A kada mi bude tesko, ponovo cu pogledati prema gore i znam da cu uhvatiti jednu zvijezdu padalicu. Ta zvijezda ce sijati takvom silinom, a ja cu se nasmijati..  A znam, i on ce se nasmijati...



















01.05.2010.

Samo za tebe, suzo moja...

Zivio je heroj i djecak, kojeg pamti cijeli svijet..

Tose Proeski se zvao, nas najljepsi poljski cvijet...

Kao  brata smo ga voljeli, kao zjenicu oka cuvali..

dijelima svojim nas je zaduzio, svim ljudima, bez izuzetka, nadu je pruzio..

Dok je bio tu, svi smo sigurni bili, uz njega ljepse zivjeli,

najljepse snove smo snili..

Nismo znali za velike patnje, mrznju, tugu i strah,

bili smo i ostali jednaki, jer pod istim nebom udisemo jedan zrak..

Ali on je otisao...A sa njim ode i jedan neostvareni san..

Otisao je, a nama ostade tuzno sjecanje na onaj oktobarski dan.

Vise niko,slican njemu, ne ostade, da nas na ljepsa vremena sjeti

i u vremena zla,osmijehom nas utjesi...

Kada bi se samo moglo, od ovih zvijezda slijepih, u neko drugo sazvijezdje pobjeci..

Kada bi samo mogli, oni sto su ostavili najveci trag, ponovo doci...

Ali njega ne brise surovo  vrijeme, niti ga skriva grobna tama,

jer veliki su samo oni, koji sjecanjem vjecno zive u nama.



















01.03.2010.

* Ti si početak i kraj... *

Odkad te nema, ne mogu budan biti...

jer sve sto zelim u tome budes i ti.

Pa budan sanjam da snovi duze traju,

u svakoj prici samo ti si mi na kraju..

Ti si pocetak i kraj,

ti si i tama i sjaj..

Svaku mi nadu djelis po pola,

dajes mi mrvice sa svoga stola..

I znam - bez tebe ostat cu sam..

 

   Jos uvijek sanjam da smo zajedno,

   k' o nekad davno ti i ja..

   Al' jutro svaki put mi pokvari,

   tu slatku prevaru iz sna...

 

   Jos uvijek sanjam da smo zajedno

   i da je sve k'o prvi put...

   Al' jutro nosi golu istinu,

    da sve je bilo uzalud...

 

 

 UZALUD....

 

 

par dana prije nesrece...
par dana prije nesrece...



















Stariji postovi

BROJAČ POSJETA
122344

Powered by Blogger.ba